Opis ponude 20. veljače 2015. godine u kazalištu Mala scena s početkom u 17 h i 18.30 h, Medveščak ulica 2 Redatelji: Ivica Šimić i Ivana Peroš Dramaturginja: Marijana Nola Figure izradila Dunja Niemčić Priču priča Vitomira Lončar Odveli biste dijete na predstavu, ali pola sata mirnog sjedenja za njega je nemoguća misija, a i pažnja mu je još uvijek prilično nestabilna? Prilika za rano otkrivanje kazališta ipak postoji, jer kazalište Mala scena na repertoaru ima predstave za bebe od godinu i pol dana naviše! Priča o kotaču, Priča o oblaku, Priča o svjetlu, Priča o vodi, Priča o zvuku i Boje duge – Priča o bojama jedine su predstave u Hrvatskoj namijenjene djeci mlađoj od 2 godine. Ovim predstavama kazalište Mala scena dokazuje da je kazalište za najmanju publiku ne samo moguće, nego i potrebno. Mala djeca još u potpunosti ne razumiju, ali itekako osjećaju ljepotu slika i riječi kojima im pripovijedamo o svijetu oko njih. Na taj način usađujemo u njih estetske vrijednosti za cijeli život, a posredno i podsvjesno pomažemo im razumjeti svijet koji ih okružuje. Kotač je prevladavajući oblik u svijetu koji nas okružuje: on je svagdje i u svemu. On sve pokreće i o njemu sve ovisi. To što je izum kotača pokrenuo čovječanstvo nama je starijima notorna činjenica na koju se ne obaziremo. A djeci? U predstavi Priča o kotaču Vitomira Lončar kroz igru ukazuje djeci što nam sve kotač olakšava u životu: prevozi nas, radi struju, odnosno svjetlo preko vjetrenjače, melje žito u mlinu pa nas hrani jer od brašna dobivamo kruh, a pomoću dizalice gradimo kuće u kojima živimo… Povedite svoje najmlađe u kazalište!

Opis ponude 21. veljače 2015. godine u kazalištu Mala scena s početkom u 19 h, Medveščak ulica 2 Tekst: Kristina Gavran Redateljica: Nora Krstulović Dramaturginja: Maja Sviben Igraju glumci odabrani na audiciji: Mateja Majerle, Marko Hergešić i Petar Atanasoski Sva se djeca vole igrati. Postoje brojna mjesta za igru, različite vrste igara, i svatko ima svoju najdražu. Gumi-gumi, školice, Crne kraljice, graničara, nogometa, tapkanja… Igrati se možemo na igralištu, ali i u autu, šatoru, u tatinom uredu ili krevetu na kat. No, što kad se neka djeca ne mogu ili ne smiju igrati? Je li pravo na igru pravo svakog djeteta? Što kad je netko isključen samo zato što je malo drugačiji? Kad mu kažu: “Ne, ti ne!” Niko, Tea i Ruben se dosađuju, a to ni jedno dijete ne voli. Suprotno od dosade je igranje. Zato kreću smišljati igre, no kako naći igru u koju će svi biti uključeni? Neka neobična pravila, za koje nitko ne zna tko ih je pisao, kažu da se cure ne mogu igrati gusara, stranci ne smiju na naše igralište, a oni bolesni moraju ostati doma. Je li to doista tako, i kako će Niko, Tea i Ruben naći rješenje? Trebaju li igre imati pravila i smiju li se ona nerazumljiva pravila koja se nikome ne sviđaju mijenjati? “NE, TI NE ili o drukčijatosti” je priča o Rubenu, koji nije odavde, jede čudnu hranu, a njegovi roditelji govore nepoznatim jezikom, to je i priča o djevojčici Tei koja ne voli rozu boju i super igra graničara, i naposljetku, ovo je priča o Teinom starijem bratu Niki, koji ima neobičnu nevidljivu bolest. Uz to, ovo je priča o doktoru Brki koji ima odgovore na sva pitanja i frče svoje brčiće, o mami koja ne nosi cipele na visoku petu i tati koji glanca cipele svako jutro, o Vinku čiji je tata otišao, ali zato ima novi mobitel, o Marku koji hoda na rukama i Lani koja može letjeti ušima. Kad se sve skupa zbroji i oduzme, ovo i nije neka priča jer nema početak i kraj, a vrhunac priče je najviša osoba u razredu. Ovo je zapravo jedna ne-priča, ovo je igra, kazalište. Postoji jedna stara pjesmica Kvarteta 4M čiji refren glasi ovako: Idem i ja. Ne, ti ne. A zašto ne? Zato jer ne. Ne znam za vas, ali mi ne prihvaćamo odgovor “Zato jer ne.”, nego ga želimo dobro ispitati.