Opis ponude Predstava za odrasle(16+) 16.10.,17.10. ili 18.10.2015. Igraju:Vitomira Lončar,Jasna Bilušić,Lana Helena Hulenić,Ivica Šimić/Marko Hergešić Vrijeme predstave: 19.30 h Ivica Šimić o predstavi i obljetnici Vitomire Lončar : Prošlost je bila isto tako gadna kao i sadašnjost Bilo je ljeto 1990. godine. Nakon turneje s Kraljevnom na zrnu graška u Kanadi i na festivalu u Des Moines, Iowa, Vitomira i ja proveli smo nekoliko dana u New Yorku. Istovremeno, Lettice & Lovage Petera Shaffera (kojeg smo poznavali po Crnoj komediji, Equusu i Amadeusu) s Maggie Smith i Margaret Tyzack u glavnim ulogama igrao je svoju zadnju sezonu na Broadwayu. Nakon praizvedbe 1987. i dviju sezona na West Endu, gdje je igrana gotovo 700 puta, predstava je prešla na Broadway i iz noći u noć svojom čarolijom “podizala klonule duše, podučavala umorne duhove i prosvjetljivala mutne, prozaične oči” njujorške publike. Danas, dvadeset i tri godine od te predstave, Leticiju i Ljublist iščitavamo u posve novom i drugačijem kontekstu. U vremenu u kojem nestaje Europa koju smo poznavali, koju smo žudjeli i koju smo 1992. sanjali, Europa koja danas, nakon 1940. ponovno umire pod pritiskom “seobe naroda s Istoka”, kako bolno i drugačije zvuče rečenice: Leticija: Ja ne mogu pročitati što piše na zidovima tu oko nas. Sve je na arapskom. Lotte: Cijeli ovaj grad je krcat fanaticima sa svih strana zemaljske kugle koji na našem tlu vode srednjovjekovne križarske ratove. Možda je došlo vrijeme da i mi postanemo malo fanatičniji što se njih tiče? U prošlosti ljudi to ne bi podnosili. Bili su kuražniji. Danas više nitko nema kičme. Kako se snaći u tome novom svijetu u kojem nam je živjeti? Kako preživjeti ponovni gubitak “zajedničkog oka” koji je Europu držao na okupu sada kad smo ga, kao i 1940. izgubili? Kako dalje živjeti kad je naša sadašnjost tako “grozna i užasna”? Kroz svih četrdeset godina Vitomira je zadržala svoje dostojanstvo i pokazala kako “ima kičmu” koju neće saviti ni pred kojom silom koja bi htjela pravicu i istinu, duboko usađenu u njezine zagorske gene, zatrti ili makar sakriti pod tepih. Usklik Leticije Douffet “Moja je dužnost da ljude prosvijetlim, podučim i podignem” postao je životni moto Vitomire Lončar, ali i kazališta Mala scena: “Leticija: Moja je dužnost da ljude prosvijetlim, podučim i podignem. To je bio moto moje majke. Ona je to zvala tri ‘P’. Moja majka je bila veliki učitelj. Lotte: Je li? U kojoj instituciji? Leticija: U najstarijoj i najboljoj, u teatru.” Više nego dovoljno razloga da upravo ovom dramom i naslovnom ulogom Vitomira Lončar obilježi četrdeset godina umjetničkog rada.